AI i pisanje naučnih radova

SMETE LI DA PRIZNATE DA STE KORISTILI AI U PISANJU NAUČNIH RADOVA?

Piše: dr Miloš Timotijević, slapovi@gmail.com

Ovo pitanje više nije nepristojno. Postaje deo normalne naučne procedure i zato mu treba otvoreno prići.

Oxford University Press je izmenio smernice za autore i urednike o upotrebi AI u istraživanju i objavljivanju. Povod je globalno istraživanje više od 2.600 istraživača, koje pokazuje prilično neprijatan raskorak: AI se sve više koristi, ali se njegova upotreba slabo beleži, nedosledno prijavljuje i često prikriva iz straha da će rad biti lošije ocenjen. To je razumljivo, ali više nije održivo.

Podaci su vrlo jasni. Čak 74% ispitanika nije sigurno koju upotrebu AI treba prijaviti. 44% strahuje da će priznavanje upotrebe AI negativno uticati na to kako će njihov rad biti primljen. Samo 36% sistematski beleži kako je AI korišćen tokom istraživanja. Istovremeno, 64% smatra da im AI koristi u radu, 68% koristi javne chatbot sisteme, a samo 20% zaista veruje AI rezultatima.

Drugim rečima: istraživači koriste alate kojima ne veruju do kraja, nisu sigurni šta treba da prijave, a često i ne vode trag o tome šta su uradili.

To je mnogo ozbiljnije od formalne rečenice: „Pri izradi rada korišćen je ChatGPT.”

Takva rečenica skoro ništa ne govori. Ne zna se da li je AI korišćen za jezičku redakturu, prevod, pretragu literature, proveru referenci, OCR korekciju, klasifikaciju korpusa, izdvajanje entiteta, sažimanje izvora, statističku analizu ili oblikovanje argumenta. A to nisu iste stvari.

Postoji niz radnji u kojima AI može da pomogne, ali njihov značaj za oblikovanje naučnog teksta nije isti. Ako AI ispravlja interpunkciju, uticaj na naučni nalaz je minimalan. Ako AI predlaže literaturu, već moramo da pitamo odakle taj spisak dolazi i da li su reference stvarne. Ako AI sažima korpus, treba proveriti šta je izostavio. Ako AI klasifikuje istoriografske radove u analitičke kategorije, onda više nije reč o tehničkoj pomoći. Tada alat neposredno utiče na rezultat istraživanja.

Zapravo tu i počinje pravo pitanje koje se više ne može odlagati. Problem nije samo da li je AI korišćen. Problem je šta mu je prepušteno.

Za istoriografiju je to posebno važno. Istoričar ne radi samo sa podacima, nego sa izvorima, kontekstima, prazninama, protivrečnostima, pojmovima, tuđim tumačenjima i sopstvenom odgovornošću za zaključak. Ako AI u tom postupku samo sredi jezik, to je jedan nivo. Ako predloži šta je glavni argument, šta je najvažniji izvor ili kako treba razumeti neki proces, to je sasvim drugi nivo.

Zato će se dobra praksa verovatno pomerati od običnog „AI disclosurE” ka nečemu mnogo ozbiljnijem: ka AI provEnancE.

Ne samo: „korišćen je model X.”

Nego: koja operacija je izvršena, kojim alatom, kada, na kom korpusu, sa kojim ulaznim podacima, šta je dobijeno kao rezultat i kako je čovek to proverio.

To zvuči dosadno. Ali i tradicionalne metode u naučnom radu često su „dosadne”: navođenje izvora, beleženje arhivskih signatura, opis korpusa, objašnjenje kriterijuma, provera citata. Upravo u toj dosadnoj proceduri počinje naučna odgovornost.

U digitalnoj istoriografiji to će postati posebno važno. Ako se analizira veliki korpus novina, muzejskih zapisa, arhivskih dokumenata ili naučnih radova, nije dovoljno reći da je AI „pomogao u analizi”. Treba znati da li je ispravljao OCR, grupisao tekstove, prepoznavao imena, prevodio pojmove, predlagao kategorije ili učestvovao u interpretaciji.

OUP istraživanje otkriva još jedan zanimljiv detalj: samo 26% ispitanika smatra AI sažetke literature tačnim, dok 83% već ima neki postupak provere AI-generisanih citata. To znači da naučna zajednica u praksi već dolazi do zaključka koji se sve češće ponavlja u digitalnoj humanistici: verifikacija postaje centralna istraživačka veština.

Zato priznavanje upotrebe AI ne treba posmatrati kao sramotu. Još manje kao ukrasnu napomenu na kraju rada. Ono treba da postane deo metodologije. Kao što se navodi arhivski fond, kriterijum izbora izvora, način obrade podataka ili korišćeni softver, tako će se sve više morati beležiti i gde je AI ušao u istraživački postupak.

Ali tu postoji i jedna neprijatna stvar.

Mnogi će rado priznati upotrebu AI kada je reč o prevodu, jezičkoj redakturi ili tehničkom sređivanju teksta. Mnogo teže će priznati da im je AI predložio strukturu argumenta, formulisao zaključak, izabrao najvažnije tačke ili uredio interpretaciju tako da deluje ubedljivije.

Upravo tu se nalazi najosetljivija zona. Ne zato što je svaka takva upotreba nužno nedopustiva, već zato što mora biti jasno šta je uradio alat, a šta je uradio istraživač. Na kraju, autor ne može odgovornost prebaciti na model. Ako je tvrdnja netačna, ako je izvor pogrešno shvaćen, ako je literatura izmišljena, ako je pojam pogrešno preveden ili je zaključak nastao iz mašinski proizvedene prečice, odgovornost ostaje ljudska.

To je i suština novih OUP smernica: značajna upotreba AI mora biti prijavljena, AI rezultati moraju biti ljudski provereni, a poverljivi, neobjavljeni i autorskopravno zaštićeni materijali ne smeju se olako unositi u alate čiji rad i skladištenje podataka nisu pod kontrolom istraživača.

Za istoričare, muzeologe i sve koji rade sa osetljivom građom, to nije sporedna napomena.

Nije sve što se može uneti u AI zaista i dozvoljeno uneti. Nije sve što AI uverljivo formuliše naučno provereno. I nije svaka pomoć u pisanju samo stilska pomoć.

Zato pitanje više nije: da li ste koristili AI?

Pitanje je: gde ste ga koristili, šta ste mu prepustili, šta ste proverili i možete li to da dokumentujete?

U nauci će se sve više zahtevati da se jasno pokaže kako je AI korišćen, gde su postavljene granice i za koji deo istraživačkog postupka autor sam preuzima punu odgovornost.

Da ne bude zabune, i ovaj tekst je osmišljavan, popravljan, proveravan i jezički doterivan uz pomoć AI.

Za više videti:

Izvor ilustracije: Software Improvement Group – SIG, The history of AI: From Alan Turing to today’s resurgence

Was this helpful?

3 / 0

Leave a Reply 0

Your email address will not be published. Required fields are marked *